Prije 25 godina izgubili smo dio sebe…

Mnogo je toga rečeno o legendi o Krešimiru Ćosiću. Taj jedinstveni fenomen koji se rađa jednom u sto godina, i kao da je došao, dao nam sve i otišao u nadi da ćemo nešto naučiti.

Na žalost, čini se da nismo ništa naučili od Kreše nakon njegove prerane smrti 1995. godine. Krešimir Ćosić nas je napustio 25.5.1995., prije točno 25 godina. Sa svojih 46 godina života ostavio je hrvatsku košarkašku scenu praznom.

Zadnja medalja koju je hrvatska reprezentacija osvojila bila je u Grčkoj u lipnju 1995., mjesec dana nakon Krešine smrti. Tada smo prestali biti svjetska i europska košarkaška sila. Za mjesec dana bit će 25 godina od naše zadnje košarkaške medalje.

Krešimir Ćosić je u kasnim 60-ima pomutio planove KK Zadru odlaskom na fakultet Brigham Young. Tamo je osvojio skoro sve što se moglo osvojiti i vratio se u Europu kao prvi stranac All American, heroj u državi Utah, prvi Europljanin na draftu NBA-a, a do nedavno je držao rekorde u asistencijama, skokovima i koševima za svoje sveučilište. Krešo se vratio u Zadar kao što je obećao, i s novim znanjem spojio europsku i američku košarku. Primijenio je ono najbolje s oba kontinenta, a rezultati su pokazivali točno to.

Da je Krešo prihvatio ponude NBA-a u 70-ima, imao bi odlične individualne uspjehe, ali koji bi bio njegov doprinos europskoj košarci, Zadru, reprezentaciji? U to vrijeme igrači nisu smjeli igrati za NBA tj. profesionalno i u reprezentaciji u isto vrijeme. Da je ostao, vjerojatno bi se povlačilo njegovo ime po današnjim NBA portalima jer kako kažu: Krešo je bio Magic Johnson prije Magica. Otvorio bi možda ranije ulazak europskih igrača u NBA, ali zar je to ultimativni cilj? Ili bi cilj trebao biti nešto više? Svatko bira svoj put. Ako nas je ičemu naučila 2020., to je da je neophodna promjena naših vrijednosti. Novac dođe i ode i u biti na kraju te nikada ne ispuni.

Odlaskom Kreše, otišla je i vizija hrvatske košarke, već 25 godina tapkamo na mjestu. Možda je ovo prilika da se prisjetimo svega što nas je htio naučiti (Izvor: Autobiografija Igraj, vjeruj, živi):

• Košarka je kolektivni sport, individualac ne može vrijediti više od ekipe;
• U košarci ne smije biti ega;
• Bez razvoja mladih talenata, nema budućnosti sporta;
• Individualni interesi ne smiju nadvladati interese društva;
• Zajedništvo ekipe se ne dešava preko noći, treba raditi na tome;
• Treba davati priliku mladima u igri;
• Mladi moraju poštivati starije iskusne igrače;
• Igrač nije samo sportaš, on je uzor, i kao takav se treba nastojati formirati kao kompletna osoba;
• Ono što igrač čini izvan terena, utječe na njegovu igru na terenu;
• Igrači se trebaju školovati;
• Materijalno te ne smije voditi u odlukama, mora postojati viši cilj;
• Ne trebaš se bojati zauzeti za ono što smatraš ispravni

Dragi naš Krešo, hvala ti na viziji i na neprocjenjivoj košarkaškoj ostavštini.