„Tražim žensku osobu sa znanjem engleskog i talijanskog jezika i daktilografije. Mogućnost putovanja u inozemstvo.“ Bio je to oglas objavljen u Večernjaku uoči ljeta '88., na koji sam se javila negdje pri kraju svoga studija. U studentskim danima stalno sam nešto raduckala kako bih si upotpunila budžet, jer su mi moji slali dovoljno za ono osnovno, za stan i hranu. U stvari, svoj sam dinar počela zarađivati već s nekih 15 godina; gradila se kuća i nije ga bilo viška za moju krpicu iz Trsta, željenu knjigu, ploču, ili koncert. Poslove tada nije bilo lako pronaći i bila sam presretna kada bi mi uspjelo; voljela sam raditi i zaraditi, no motiv mi nije bio samo novac, već i želja za novim susretima i poznanstvima, novim doživljajima i vidicima.

Prvi - i jedva dočekani posao - bilo je pranje prozora u Domu željezničara na Žabici. Ubrzo sam avancirala i za agenciju Kvarner-Express pratila strane turiste, ponajviše na relaciji opatijski hoteli - pulski aerodrom, u društvu sa simpatičnim vozačem autobusa, nadimka Čokolino. Na moj su žiro-račun negdje u srednjoj školi počeli kapati i prvi (skromni) novinski honorari, iz riječkog omladinskog Vala i Novog lista, za koji sam se okušala i kao sezonski dopisnik s Raba gdje sam inače ljetovala, odakle sam im priloge slala telefonom iz uzavrele rapske pošte, diktirajući ih njihovoj daktilografkinji u Rijeci. Odlaskom na studij u Zagreb uslijedili su štandovi na Velesajmu i kuhanje kava, uredski poslovi u Tekstilprometu i švedskoj Asei, danas ABB-u, zabavno statiranje na snimanju filma o gimnastičarki Nadiji Comaneci, a palo je i jedno isto tako zabavno prodavanje stare odjeće na Hreliću.

Engleski sam znala vrlo dobro, zamalo ga i studirala, daktilografiju čak odlično (zahvaljujući istoimenom predmetu u novinarskom usmjerenju u srednjoj školi), no moj je talijanski bio tako-tako, così-così. Učila sam ga neko vrijeme i, dapače, jako voljela, ali govorila na razini kupovine u omiljenom mi Trstu: Buon giorno, Quanto costa, Arrivederci… Ipak, javila sam se na spomenuti oglas pa što bude bude. Che sarà, sarà!

Stigao je poziv na razgovor, u hotel Palace na Zrinjevcu. „Ja sam Krešo,“ rekao je poslodavac iz spomenutog oglasa i pružio mi ruku, uz svoj široki i prepoznatljiv osmijeh. „Da, znam,“ nasmijala sam se. Jer, tko ne bi znao Krešu, Krešu Ćosića? Ne samo Zagreb, nego cijeli svijet! Ukratko, naš je slavni košarkaš tražio osobu koja bi toga ljeta otputovala kod njega u Bolognu, gdje je bio angažiran kao trener, zbog sređivanja obimne novinske dokumentacije o njegovoj sportskoj karijeri, potrebne za autobiografiju koju je planirao napisati. Bili bi tu i raznorazni uredsko-tajničko-organizacijski poslovi, najprije u Bologni, kasnije u Zagrebu…

Nakon nekoliko susreta i razgovora, i nakon što sam odabrana za tu osobu, za sve smo se uspješno dogovorili: i za honorar i za datum mog dolaska u Bolognu. No, iskrsnuo je jedan problem, morala sam mu priznati. Ne, ne, nije to bio moj slabašni talijanski! „U čemu je problem?“, pitao je Krešo. „Moj dečko,“ odgovaram. „Nije mu pravo da idem.“ „Pa neka ide i dečko,“ riješio je Krešo taj problem vrlo brzo.

Tako smo uskoro nas dvoje, u našim bezbrižnim srednjim dvadesetim, u crveno prefarbanoj Peglici, bez klime, navigacije i mobitela, prevalili put do Bologne. Dočekao nas je Krešo u svom stanu u središtu grada, u Via delle Lame, u blizini Palazzo dello Sport, njihovog Doma sportova - znala sam si toliko prevesti. Odvezao nas je ubrzo na izlet u slikoviti gradić Brisighellu, u kojemu se održavao srednjovjekovni sajam. Tražeći put, zaustavio je auto i zamolio da upitam prolaznike kako tamo stići. Srce mi je malo lupalo, ali sam uspjela sročiti rečenicu na talijanskom i odahnula razumjevši što znači odgovor: „Sempre dritto“. Ma samo pravo! Uspjela sam za koji dan svladati i kupovinu uredskog materijala po koji me je poslao u „Buffetti registratori“, dućan nalik našim Narodnim novinama. Trebalo je kopirati brdo novinskih članaka i posložiti ih u nekoliko istovjetnih grupa registratora, budući da je Krešo živio na nekoliko adresa i na svakoj želio imati po jedan „folder“ za planiranu knjigu.

Kada sam kasnije prijateljicama prepričavala svoj mali posao u Italiji, slušale su me u nevjerici. Jer, Krešo nas je primio kao dugo znane prijatelje, a ne kao poslodavac. Častio nas je kao gostoljubivi domaćin i u njegovom smo društvu isprobali sva ona fina jela melodičnih imena koja završavaju na -inni, -onni, -elle… Ako se negdje dobro jede, onda je to u ovom krasnom gradu, čijim bih nadsvođenim ulicama ponovno voljela prošetati. Mislim, Trst je u srcu prvi, ali Bologna! Bilo je lijepo i opušteno, malo se radilo, malo čavrljalo, malo obilazilo grad, bez presije i požurivanja, no hrpe fotokopiranih članaka uredno su rasle i punile registratore iz dana u dan. Talijanski mi, na sreću, nije trebao za neku ozbiljniju konverzaciju, čega sam se cijelo vrijeme potajno pribojavala. Toga sam ljeta zauvijek upamtila frazu: „Tutta posto, tutta posto!“ - Sve u redu, sve u redu!, koju je Krešo znao ponavljati u svojim čestim telefonskim razgovorima. Iznenada i neplanirano, morao je na nekoliko dana otputovati u Grčku, gdje mu je ponuđen novi angažman. Ostavio nam je na raspolaganju i stan i ključeve svog auta i novce za hranu. Što reći? (U ovom su dijelu priče moje prijateljice ostale u još većoj nevjerici.) Uz to, imali smo dovoljno slobodnog vremena za izlet vlakom do Firence. Nakon par tjedana lijepog života u Italiji, s pokojom kilom i krpicom viška vratili smo se kući i još stigli otići na more.

Povratkom na jesen u Zagreb bilo je još poslova za Krešu, uglavnom tipkanja tekstova, telefoniranja…, a pojavili su se i prvi kompjuteri pa sam se u njegovom zagrebačkom uredu privikavala i na taj novitet. Radila sam kod njega nekoliko puta tjedno, paralelno u vrijeme dok sam spremala svoj diplomski rad. Uz radni stol je imao bogatu biblioteku s velikim brojem knjiga na engleskom jeziku, koje sam si ponekad posuđivala na čitanje, što mi je također bio lijepi bonus. A zahvaljujući Kreši prvi puta sam letjela avionom. Za njegov novi radni prostor u Zadru trebalo je prebaciti računalo u košarkašku dvoranu Jazine, tamo ga instalirati i u posao uputiti njegovu zadarsku suradnicu. Po mene je iz Zadra poslao vozača, osigurao mi smještaj u hotelu Kolovare, a za povratak u Zagreb uručio avionsku kartu, za moj prvi, kratki, ali slatki let.

Danas mi je žao, ne zbog sujete, da nemam niti jednu zajedničku fotografiju s Krešom. Na vrijeme naše suradnje podsjeća me tek nekoliko mojih crno-bijelih fotki iz Bologne i Firence, a jedinu opipljivu uspomenu na to doba imam s Eurobasketa '89: crno-zlatnu keramičku kutijicu koju mi je poklonio grčki organizacijski tim, s kojim sam surađivala u vrijeme tog košarkaškog prvenstva. Održano je u lipnju 1989. u zagrebačkom Domu sportova, kada me je šef angažirao na izdavanju akreditacija i ulaznica za VIP goste. Karte za sve utakmice dobio je i moj poseban VIP gost, trinaestogodišnji brat, koji je među navijače stigao iz Rijeke.

Poslije Eurobasketa Krešu su putevi vodili na razne strane: u Zadar, Grčku, Ameriku, a ja sam u jesen '89., nekoliko mjeseci nakon diplomiranja i nakon - zbrajam tek danas - dobrih deset godina honorarnog raduckanja, dobila posao u struci i „za stalno“. Tako je nekako spontano završila i naša suradnja, koje sam se intenzivno prisjetila lani, u vremenu sveopćeg globalnog i svog osobnog resetiranja, u vrijeme kada mi je Zagreb izgledao sumorniji no ikad. Čupala sam iz sjećanja - te nikad čudnije 2020. - vedre slike iz prošlosti, iskrsnuo je odnekud i Krešo i Bologna i sva ta nesvakidašnja priča i još puno drugih dragih ljudi, susreta i mjesta, da me podsjete da nije uvijek sve bilo tužno i sivo.

Drugi razlog intenzivnog prisjećanja na Krešu skorijeg je datuma, a poticaj upravo  njegova autobiografija za koju sam nekad davno u Bologni kopirala novinske izreske. Da skratim vrijeme svom sinu koji zbog sportske ozljede mora dugo mirovati i ne odustajući od iscrpljujuće borbe s njegovom digitalijom, tražim neku knjigu kojom bih ga privoljela na čitanje. Možda o nečemu što najviše voli, o sportu, nekom sportašu…, razmišljam ubrzano i sjetim se da sam pročitala da je izašao Krešin životopis. U moru banalnosti i crnila kojima smo bombardirani - i ako još nije sve izgubljeno - voljela bih da u dobrim knjigama pronalazi putokaze, a u dobrim ljudima, kakav je Krešo bio, uzore. Ne tvrdim to samo zbog osobnog, pozitivnog iskustva i zato jer je meni bio dobar „šef“. Pozitivnih priča o njemu je nebrojeno, koje nisu tek kurtoazne riječi o jednom sportskom velikanu. Ne sjećam se, samo kao detalj, da se Krešo nije sagnuo prema ispruženoj ruci u zajedničkim šetnjama bolonjskim ulicama.

Pomalo iscrpljujuća bila je i moja potraga za Krešinom autobiografijom. Obišla sam pola Zagreba, i kioske i knjižare, što me je, u neku ruku i razveselilo: znači da moji nisu u pravu kad tvrde da jedino još ja kupujem knjige. U kiosku na Vrbiku, zadnja koja im je ostala, prodavačici je pala iza police i nije ju nikako mogla dohvatiti. Vratila sam se po nju idući dan; ja ponekad stvarno ne odustajem! Dok ju nekoliko dana bezuspješno tražim, gledam emisije o Kreši, prisjećam se onih osamdesetih, onih košarkaških utakmica i dvorana koje su mi obilježile mladost, našeg srčanog navijanja. Pratili smo strastveno Cibonu, doslovce disali s njom, isto tako i našu reprezentaciju, legendarnog Dražena. Ponovno čujem ona ranija, pomalo zaboravljena imena uz koja smo odrastali: Plećaš, Šolman, Dalipagić, Slavnić, Delibašić, Đerđa, Jelovac, Kapičić, Skansi, Tvrdić… I neka mi oproste ljubitelji nogometa (sine, oprosti!), dinamika te igre, ma samo broj pogodaka - koji nikada ne može biti nula:nula, škripa tenisica i zvuk lopte na parketu - moji su argumenti u korist košarke, iako nisam ja neki sportski znalac. No, s velikim guštom ponovno gledam Krešu na parketu i divim se s kakvom je samo lakoćom igrao! Čitam više o njemu, slušam što govore njegovi prijatelji i suigrači, i iznova otkrivam s kojom količinom ljudskosti je živio! Koja je stala u njegovih nepunih 47 godina, koliko je bio na ovom svijetu. Iz naše ljudske perspektive otišao je prerano, iz one druge možda obavio sve što je trebao, što mu je dragi Bog dao i namijenio. Iz moje perspektive, darivao lijepa sjećanja, koja su me - a tko bi to onoga ljeta '88. u Bologni rekao, da nije samo honorar u pitanju! - razvedrila u sumorna vremena.

Autobiografiju, na žalost, nije stigao završiti, to je prije dvije godine učinila njegova kćer. Odnedavno je ta knjiga, pod nazivom „Igraj, vjeruj, živi“ - uz onu grčku kutijicu s Eurobasketa i nekoliko mojih fotografija iz Italije - još jedna opipljiva uspomena na njega u mom domu. Sinu sam u posveti za brzi oporavak citirala jednu mudru Krešinu rečenicu, nadajući se da će ostale sam otkriti.

Moj talijanski je još uvijek tako-tako, možda malo bolji nego onda kada sam se javila na Krešin oglas. No, vjerujem da mi on ne bi ni zamjerio da je otkrio moje krhko znanje. Ipak ne gubim nadu da ću ga jednoga dana svladati, tako da još uvijek čuvam i svoje srednjoškolske udžbenike. Ima nešto u tom jeziku zbog čega ga volim, nešto umirujuće. „Mama opet sluša Talijane,“ rugaju mi se djeca. Čitam ovih dana - istina, uz mali napor - tekstove o Kreši i na tom jeziku. Uspijevam razumjeti i složenije rečenice, a odlično razumijem ove: „Era un gioccatore geniale. Era un uomo geniale.“ „Bio je genijalan igrač. Bio je genijalan čovjek.“ Nisam košarkaški ekspert i za prvu ne mogu suditi, ali za ovu drugu - to potvrđujem.

2021. Tatjana Jalušić

Zadar. 1982 godina. Međunarodni košarkaški kamp. Stepenice studentskog doma. Sjedim, čekam starije drugove da dođu sa večere. Ja 14-godišnjak. Odjednom pored mene se pojavljuje naš domaćin, veliki Krešo. Skamenjen, vezao mi se jezik, a on pokušava da me oslobodi treme. Pola sata smo razgovarali. Pitao me kako se zovem, odakle dolazim, koju poziciju igram u timu, ko su moji saigrači, trener, kakav je Nikšić, Crna Gora... Ta nežnost u glasu, taj osmjeh, i danas me prati kada se pomene njegovo ime. Ja mali plej sa svega 176 cm, a on tako veliki. Zapitah se šta nas to spaja? Ko sam to ja, koji ne znam napraviti pravilno lijevi dvokorak, da mu skrenem pažnju. Gledati ga na terenu, pored klupe, u gledalištu bilo je fascinantno . Zapamtio sam to njegovo biciklo kojim je dolazio u Jazine tih dana. Čudu sam se čudio. Priuštio nam je mna kampu da gledamo prve NBA utakmice daleko ispred ostalih u Jugoslaviji. Volio je nas crnogorce, nikšićane. Jedino je nama iz Crne Gore i poslao poziv za učešće na kampu. A mi smo uzvratili učenjem košarke, druženjem sa zadranima, i ostali zauvijek zaljubljeni u Jazine i najvatreniju publiku na svijetu. Najmlađi tada, a danas sa 52 godine igram i dalje košarku sa svojim drugarima u veteranskoj ekipi i susrećemo se često sa vršnjacima iz Zadra i Hrvatske. Nadam se da će nam se ispuniti želja i da ćemo doći na Turnir koji se organizuje u Zadru i opet osjetiti u vazduhu, na ulici tu nežnost i taj osmjeh Krešin, posjetiti Jazine i kupiti majicu sa likom Krešimira Ćosića najvećeg evropskog igrača. Takvu majicu sam dobio na poklon od druga koji je posjetio prije par godina sportski butik u centru Zadra.
Budite ponosni na Krešu, a mi ćemo i u Crnoj Gori čuvati uspomenu na njega.
Saša Lješković dr. vet. medicine i pisac

U osnovnoj školi volio sam sve sportove posebno nogomet koji je planetarni sport, ali Svjetsko
prvenstvo u Ljubljani 1970. i zlatna medalja definitivno je kraljicu igara kod pubertetlije smjestila na prvo mjesto.
Kraljica igara je koletivna igra ali vizija igrača sa brojem 11 bila je prepoznatljiva. Još je dublje vizija i misija Kreše došla do izražaja na kampu u Poreču 1983. kada je Krešo uz asistenciju "Glavice" ekipe podijelio mladim trenerima

Lako je bilo biti prvi kada si imao u ekipi Dina i Begija uz Vukovića te nadolazeće mlađahne Marcelića i
Komazeca. Međutim veličina Kreše je bio dolazak na " bezveznu" utakmicu u Pulu kada je mali Pazin
do pred nekoliko minuta do kraja sa playom i trenerom igračem držao domaćine na konopcima u gostima.
Znam kako je imati duplu ulogu svaka čast bila je ta jedna rečenica koja ti je dala poticaj da ostaneš u košari
u raznim ulogama do danas. Kada sredinom lipnja ove godine, točnije 18. 6. imaš privilegiju da sat vremena popričaš sa kćerkom Anom, tražiš i nalaziš usporedbe sa pokojnim ocem još jednom se iz prve ruke uvjeriš o kakvom se vizionaru radi. Uvjeriš se iz prve ruke da je stvarno to tako i bilo, da u tim mlađahnim godinama Krešo
je imao veliku zrelost da piše dnevnik i da je Ana "samo složila rukopise" ! Prolazi ti kroz glavu riječi Rate Tvrdića u gradskoj vijećnici Zadra, sjećanja Vlade Vanjka, uspoređuješ knjigu iz 2005. Nevena Bertičevića i supruge Ljerke, uspoređuješ Tonija Kukoča, Dražena Petrovića i Pina Đerđu.

Dolaziš do zaključka svi spomenuti i nespomenuti junaci kraljice igara su neponovljivi. Ipak Krešo je jedan
jedini uz poštovanje svih neponovljih! Krešo je jednistven kao igrač, trener, vizionar i čovjek! Oba dvije knjige
mogu se pročitati u jednom danu, ali u biti nikada ih niste pročitali jer ih iznova trebate ponovno čitati!
Ne samo to, navedene traže i prvi i drugi i treći produžetak i play off jer Krešo je to zaslužio!

Od lipnja sam stalno razmišljao o dubokim. Međutim očito da je ovo vrijeme pred Badnjak i Božić tražilo posebnu pažnju! I neka nam ne zamjeri obitelj Ćosić, u ovo vrijeme okupljanja obitelji moramo ponoviti već davno poznato
Krešo je bio ne samo član obitelji Ćosić, nego i hrvatske košarkaške ( i svjetske) obitelji i ne samo košarkaške obitelji!

Jedan jedini, jednistveni i neponovljivi legendarni Krešo Ćosić!


 

Prvi susret s košarkom ima sam kao sedmogodišnjak kroz prijenose SP u Ljubljani '70, kroz maglu mi je ostalo sjećanje na tanahnog diva s osmjehom od uha do uha. Praćenje košarkaške reprezentacije i njezine uspjehe bio je razlog da se nakon i sam počnem baviti košarkom. U samim početcima imao sam priliku gledati tu istu reprezentaciju na prijateljskoj utakmici u Varaždinu protiv sveučilišta Notre Dame, i sječam se kolko sam bio razočaran jer Kreše nije bilo na početku na zagrijavanju. Na poluvremenu je ušao i počeo sa zagrijavanjem isti onaj s TV ekrana tanak i s ogromnim osmjehom i naravno odigrao odličnu utakmicu. Kasnije u životu i sam sam se počeo baviti trenerskim pozivom i izuzetna mi je čast bila učestvovati na turniru u Krešinu čast koji organizira KK ABC Zadar i njegov bivši suigrač Gaga Pribanović. I danas kad netko spomene Krešu moja prva asocijacija je taj osmjeh i kojeg nije skidao s lica i kad mu je bilo teško i kad nije išlo po njegovim (ili našim) željama. Hvala mu na svemu.

Broj 1. Hrvatski košarkaš, legenda, jednako dobro je igrao na svim pozicijama, od pleja do centra 4.